O smrti Ive Kalinskog i Zagrebačkoj lanenoj knjizi

Naša mačka u večernjim satima obično zauzme položaj na najvišoj polici za knjige, odakle ima dobar pregled domaćih zbivanja, i ondje zaspi. Da bi se onamo popela, i da bi odande sišla, mora proći preko još jednog niza knjiga i zaobići veliku i tešku zelenu staklenu vazu, čije je dno debelo nekoliko centimetara. Upravo je ta vaza jedne noći tresnula jer se mačka o nju očešala pri silasku, iako već osam godina svakodnevno prolazi tim putem bez incidenta.

Zagrebačka mumija i lanena knjiga u pozadini / Snimio Željko Lukunić / Pixsell

Vaza je bubnula kao bomba i ostavila udubinu u hrastovu parketu, a stakla, vode i cvijeća bilo je na sve strane. Onako bunovni, prvo smo provjerili je li s mačkom sve u redu, a onda smo sanirali štetu i vratili se spavati. Ali me dugo kopkalo zašto se baš sada dogodila nesreća, jer je događaj bio neobičan, kao neki kobni znak, kao da je netko umro… I jest umro, razmišljao sam, umro je Ivo Kalinski, filolog i književnik, i njegova mi je knjiga pjesama uz uzglavlje jer sam tražio stihove koje ću u Zelini pročitati na njegovu sprovodu. I vaza je zelena, pomislio sam prije nego sam utonuo u san, valjda je to veza sa Zelinom i smrću. Ujutro je, međutim, supruga iznijela drugu teoriju: neki dan sam zamijenio onaj niz knjiga drugima, koji centimetar nižima, i zato je mačka u mraku, jer se još nije navikla na novi raspored, posrnula i izgubila ravnotežu. Nije to, dakle, nikakvo javljanje kolektivne podsvijesti, niti signal s onog svijeta, nego sitno poskliznuće u mraku, lako objašnjivo.

No bilo je prekasno jer mi se već mozak prebacio na razmišljanje o povezanosti knjiga i smrti. Ne sadržaja knjiga, jer sam ih mnogo već pročitao s tom temom, nego baš knjige, i to ne bilo koje. Ne može biti slučajno da je najznamenitija zagrebačka knjiga, Linen linteus Zagrabiensis, upravo nađena omotana oko davno umrle žene, naše Zagrebačke mumije. Imao sam šest godina kad me majka povela u Arheološki muzej, možda zato što je ondje bila upriličena izložba o Vukovaru, pa smo se doma vratili s gipsanom golubicom i jednom vučedolskom zdjelom na četiri smiješne nožice, koje su se nažalost u međuvremenu razbile. No svoj užas pred mumijom u staklu osjećam i danas, kad se ipak usudim ući u tu prostoriju, dok sam onda samo bacio brzi pogled iz hodnika. Knjigu izrezanu na trake, mumijine povoje, upoznao sam tek kasnije, ali nisam nikad promislio o njezinu značenju za mene.

Dionizije iz Halikarnasa primijetio je u 1. stoljeću pr. Kr. da etrurski jezik nema sličnosti ni s jednim drugim, a do danas nismo odmakli mnogo dalje. Svetonije je prepričao da je grom udario u kip Cezara Augusta i otkinuo prvo slovo njegova imena, ujedno i broj sto. Iz tog su zaključili da će dotični umrijeti za stotinu dana te potom biti ubrojen u bogove, jer ostatak riječi aesar na etrurskom znači bog – iz čega mi možemo zaključiti da su tada, 14. godine, još uvijek znali barem nešto tog jezika. Zagonetna antička lanena knjiga, jedina takva na svijetu, detaljno je istražena, i unatoč skoro potpunoj nejasnoći svega oko etrurskog, neki se dijelovi mogu donekle rastumačiti. Sasvim je jasno da je riječ o tekstu s obrednim uputama, u kojem se spominju datumi (primjerice, 18. lipnja i 24. rujna, između kojih i ovo pišem) i imena božanstava, pa se, recimo, redak θesan tini θesan eiseraś śeuś razumije kao zora (sjajnog) Jupitera (i) zora tamnih božanstava.

Fascinira me ideja da je mrtva žena zamotana u imena bogova. Biblija zabranjuje nanošenje bilo kakvih oznaka na tijelu, što znači da ono mora biti čisto od ikakvih dodanih značenja. Međutim, znakovi mogu ulaziti u čovjeka: u Knjizi brojeva svećenik ispisuje riječi prokletstva i umače ih u vodu gorkosti koju potom daje piti ženi optuženoj za preljub; prorok Ezekiel guta svitak s neba te potom na zemlji ponavlja riječi na njemu ispisane; vidjelac iz Otkrivenja također guta nebesku knjigu.

Nadnaravna intervencija može govor i zapriječiti, da riječi prestanu izlaziti iz ljudi, kao što to čini anđeo ocu Ivana Krstitelja koji je zanijemio nakon susreta s nebeskim glasnikom, ili ih pak omogućiti, kao kada seraf žeravicom pali usne proroka Izaije da smije prorokovati. Tijelo se tako potvrđuje kao hram duha, a Hram u Jeruzalemu nije smio imati nikakvih likova ni unutra ni izvana; zabilježen je slučaj kad je Poncije Pilat stavio neke natpise na Hram, pa ih je morao skinuti nakon protesta Židova, što je zacijelo povezano sa starozavjetnom zabranom tetoviranja. Dok je Hram neispisan i iznutra i vani, knjiga iz Otkrivenja ispisana je i s unutarnje i vanjske strane, kao i naša zagrebačka mumija.

Umrijeti i biti zamotan u knjigu! Ima neke logike u tome: dok smo živi, slova ulaze i izlaze iz nas, a kao mrtvace nas obgrljuju. Kao što se beskućnik pokrije novinama po zimi, tako smo i mi beskućnici nakon što napustimo kuću bitka, to jest umremo i zanijemimo, pa je red da nas prekriju riječima i rečenicama. Možda naša kankru, kako se na etrurskom vjerojatno kaže mačka, nije slučajnu trknula onu vazu, zapravo urnu. Tražim uz uzglavlje knjigu Ive Kalinskog, ali nigdje je nema. Pamtim zadnje stihove otprilike: Još će biti ljudi koji će pjesme pisati, još će biti ljudi koji neće zaboraviti disati.